/ Прочитано:

2.249

Ko je Miša Beko: Duh, čovek ili i jedno i drugo?

Zagonetka zvana Miša Beko jeste upravo ta, što je on jednako aktivno kreirao i onaj davni, zaboravljeni svet političkih i poslovnih mesoždera, tokom vladavine Miloševića, kao i ovaj današnji, u kom nije menjan jelovnik bogataša, već samo njihovi maniri za stolom. Otuda je enigma – ko je želeo da ubije Mišu Beka, u najvećoj pucnjavi u Srbiji posle atentata na Zorana Đinđića, još zagonetnija i slojevitija. Jednako kao što je to Mišin razvojni put čija se istina tek može naslutiti između redova. 

Pre nekoliko dana, Miša Beko je napustio bolnicu. Svi su ga videli već mrtvog, pošto ga je nepoznati atentator upucao ispred njegove vile na Senjaku, elitnom kraju Beograda koje se naslanja na Dedinje. To je, jednostavno, neuništivi Miša Beko, najveća tajna srpskog biznisa i politike: čak i kada je atentator lepog lica, kako je objavila policija, sa dva metka pucao u Mišu, iz njega su izvađena – tri metka! Tako je najmoćniji čovek iz senke uzeo proviziju i posle svog atentata!

Za Mišu je važila još jedna legenda. Naime, čak i kada drži ruke u svojim džepovima, on uzima proviziju od samog sebe. Oni koji su samo slušali bajke o najvećoj misteriji prvobitne akumulacije kapitala među Srbima, sigurno pretpostavljaju da taj transfer, iz desnog u levi džep, on čini kako Miša ne bi prevario Beka.

Ali, svako ko je ikada pogledao u njegove tople, morske oči i osetio rentgensko zračenje tajkunskog plavetnila, posle koga izgorite i kad se namažete imalinom, zna da Miša, transferom u Beka, samo održava famu o najvećem egzocentriku srpske politike i biznisa: iako davno unapređen u duha, zakleo se da nikada neće isterati sebe iz samoga sebe.

Tako obitava kao senka čoveka iz senke, koji ne postoji nigde, osim svuda. To je pokazala slika posle atentata, koji se smatra najvećom pucnjavom u Srbiji, posle ubistva Zorana Đinđića. Ko je mogao da okupi na istom mestu, ispred Urgentnog centra, tako šarolike likove, poput nekadašnjeg bliskog Slobinog saradnika i direktora državne televizije Milorada Vučelića, pa lidera LDP-a Čedu Jovanovića, potom najbogatijeg Srbina Miodraga Kostića Koleta i biznismena Toplicu Spasojevića, a da u ekipi budu i čuveni glumac, reditelj i producent Dragan Bjelogrlić, uz najčuvenijeg srpskog advokata i branioca Slobodana Miloševića u Hagu, Zdenka Tomanovića…

Kako su se svi oni, suznih očiju, i tako različiti u redovnom stanju, okupili kao zbijeni deo istog tima?

U srpskoj tranzicionoj jednačini koja večno teče, neki od njih su među sobom žestoki ideološki i poslovni protivnici. Ali, tako je samo u varljivom svetu, vidljivom samo za smrtnike. Međutim, iza čarobnog zida Srbije, koji nije gradio Hari Poter već je preduzimača unajmio upravo Miša Beko, dakle, u zonama u kojima vlada istinska moć politike, biznisa i medija, i Vučelu i Čedu i Zdenka i Bjelu, određuje jedan zajednički imenilac. Oni su, jednostavno, prijatelji Miše Beka!

Otuda za Mišu ne važi da karakter čoveka određuje spisak njegovih neprijatelja. Miša Beko je drugačija struktura ličnosti, čiji se karakter detektuje spiskom imena u njegovom telefonskom imeniku, koji čini softver tajne moći Srbije.

Još mnogo tih imena i prezimena nije došlo pred Urgentni centar. Kasnije je, krišom, u bolnicu došao i predsednik Srbije Tomislav Nikolić. Ali svakako bi se taj red iz Mišinog imenika, protezao sve od Urgentnog centra, pa do vlade i parlamenta, a onda bi red skrenuo do kluba Privrednik, mesta za okupljanje najbogatijih Srba! Taj red bi zapravo predstavljao onaj deo društva koji se smatra pobednikom srpske tranzicije. 

Ko je, dakle, neprijatelj čoveku sa najmoćnijim prijateljima? Policija još traga za atentatorima. Da li su pucači profesionalci ili amateri? Da li je reč o velikim igrama i naručenom ubistvu iz najviših neidentifikovanih svodova moći, jer, u pitanju su i velika matematika i geografija?

Ako je, međutim, to učinio ili naručio neko od sitnih poslovnih učesnika u debeloj knjizi dobavljača koji je uspostavio Miša, onda to može značiti da više niko od srpskih tajkuna koji se uzgred, ne odlikuju monaškim altruizmom u živom blatu srpskih poslova, ne može spokojno izaći iz svog stana.

U tom slučaju, srpska jednačina više ne može biti jednostavna, jer ima suviše nepoznatih! To, recimo, može biti očajnik koji je bankrotirao, poput penzionisanog oficira koji je mlataro pištoljem ispred Vlade, upravo istog dana kada su nišanili u Mišu.

Taj običan svet, označen i prokažen kao gubitnički, uznemiren je i zabrinut dok korača ka očaju. Mučno osećanje nesigurnosti i povratka na godine koje najbolje odslikava film “Rane” Srđana Dragojevića, kada su se ulična ubistva masovno naručivala, kao što se naručuje pica, sa osećajem da smo mi zamorčići izloženi na rafovima istorije nad kojima se spušta nadgrobna ploča, samo je podgrejao svojim zapaljivim metaforama jedan od junaka tog sveta. Verovali smo kako ta epoha pripada praistoriji. Vojislav Šešelj je, dan po povratku iz Haga, ponovio da se ne kaje što je nekada rekao da je Đinđić ubijen.  

Ali, zagonetka zvana Miša Beko jeste upravo ta, što je on jednako aktivno kreirao i taj davni, zaboravljeni svet političkih i poslovnih mesoždera, kao i ovaj današnji, u kom nije menjan jelovnik bogataša, već samo njihovi maniri za stolom. Otuda je enigma – ko je želeo da ubije Mišu Beka, još zagonetnija i slojevitija, jednako kao što je to Mišin razvojni put čija se istina tek može naslutiti između redova. 

Najveći opsenar srpske tranzicije nekoliko je puta menjao agregatna stanja, isparivši sa osnivačkih i vlasničkih memoranduma, da bi u nekoj drugoj kompaniji, ponovo poprimio obrise ljudskog bića, umnožio profit i provizije, usrećio velike akcionare, dokazujući kako srpska evolucija, ukoliko je poverite pravom čoveku, od rage, za nekoliko miliona dolara, stvara nilskog konja!

Mnogi su pokušavali da konačno saznaju kako je sve počelo i kakve su to sile uticale, da se sa Saobraćajnog fakulteta u Beogradu, kao list na povetarcu, Beko spusti u marketinšku agenciju “Spektra”. Pošto u Srbiji retko ko veruje da se na položaj direktora marketinga tako moćne agencije stizalo jednostavnom formulom – masa puta ubrzanje – vitki, plavooki Beko upada u firmu iz koje će se kasnije katapultirati, na različite strane, nekoliko moćnih tipova.

Bio je to početak devesetih godina. U vreme prve interesne ljubavi, taj nerazdvojni četverac “Spektre” činili su Zoran Đinđić, potom čuveni novinar Aleksandar Tijanić, koji je umro pre godinu dana od srca, zatim, Miša Beko i, konačno, Vladimir Beba Popović. Beba je tokom vlade Zorana Đinđića bio njegov ključni igrač, zadužen za saradnju sa medijima, ali i sa krupnim igračima. Beba je tokom vanrednog stanja, posle ubistva Đinđića zapravo vodio Srbiju, ali je posle dolaska Vojislava Koštunice na vlast on nestao, da bi se, u epohi Vučića, ponovo reinkarnirao u Beogradu, kao moćni neformalni savetnik premijera, uz istovremeni veliki uticaj u kabinetu crnogorskog vladara Mila Đukanovića.  

U takvoj mističnoj agenciji “Spektra”, inkubatoru za obuku igrača gde, svako na svoji način, vlada politikom, biznisom, medijima i sivim zonama uticaja, nastala je već legendarna kampanja Demokratske stranke pod sloganom “Pošteno”. Mozak kampanje bio je Đinđić, motor je bio  upravo Miša, a komesar – Tijanić. Beba je tada bio – dečko koji obećava!

U tom idiličnom dobu hiperinflacije, dilova i nastajanja opozicije, Beko je u “Spektri” naučio zlatno pravilo:

– Tu sam naučio da slušam, a ko nauči da sluša, ume i da naređuje!

Momci iz “Spektre” su se ipak razišli, a među nekima od njih, naročito između Tijanića i Bebe, nastao je rat u kom nisu vladali nikakvi zakoni Ženevske konvencije!

Beko i Đinđić postaju kumovi, ali, posle propasti dogovora da Đinđić postane premijer, u drugoj polovini devedesetih godina, kada Mira Marković, Slobina žena, nije bila previše srećna da crvena ruža u njenoj bašti bude previše osenčena žutim, bojom demokrata, Zoran Đinđić odlučuje da zaoštri borbu protiv režima.

Iako s demokratskim oreolom Zoranovog kuma i propusnicom za najodabranije, Miša Beko shvata gde će se kriti moć narednih godina.

Pravdajući svoj potez patriotskim razlozima, ulazi u vladu Slobodana Miloševića, kao iluzija demokratske glazure. Beko je brzo preuzeo glavne poslove u svoje ruke i očarao Slobu. Kao ministar bez portfelja preuzima na sebe najvažnije državne novčane transakcije, gde je po prvi put na velikoj sceni režirao predstavu sa fabulom: kako Zapad poklanja Slobi još tri godine na vlasti.

Nešto više od milijardu i po nemačkih maraka od prodaje “Telekoma” Italijanima, 1997. godine, spasilo je režim koji je hodao na ivici bankrotstva. Beko posle velikog uspeha u poslu sa Rimom, kada milijarda i po prelazi u Slobine odaje, preuzima i kragujevačku “Zastavu”, gde, osim predloga da radnici svojim telima brane fabriku tokom bombardovanja NATO, ima ideju da se u fabrici automombila proizvode cigarete.

Ali, Srbi nisu popušili Bekov “jugo 99” bez filtera. Iako dospeva na crnu listu Evropske Unije, Dejvid Koperfild srpske tranzicije se opet transformiše.

Od Slobinog brokera za transfer novca, postaje liberalni demokrata, koji opravdava ulične proteste opozicije. To je bila još jedna Mišina lekcija o nevidljivosti kao najvećoj mudrosti. Pričalo se da se smestio u svojoj luksuznoj vili u Egiptu, širio se glas da su ga viđali na milanskoj pjaci Duomo, kako se vrti na peti, ispred butika Prada, sanjajući kako će, ako obrne pun krug, opet videti Srbiju.

Niko nije video kada je opet došao, iako su to svi osetili! Usledile su privatizacije srpskih mlekara, spektakularna trgovina deonicama aranđelovačkog “Knjaza Miloša”, privatizacija beogradskih “Večernjih novosti”, preuzimanja “C” marketa, kupovina Luke Beograd, što je posebno izučavala pokojna Verica Barać, zadužena za borbu protiv korupcije. Za njom je pokrenuta istraga iz Brisela.

Ali, Miša nikada nije napustio svoju strategiju nevidljivosti, za razliku od Miroslava Miškovića, koji je postao žrtva svoje đavolje igre sa Srbima. Naime, dok je Miško toliko silno ubeđivao Srbe da đavo ne postoji, a onda su se istovremeno pred njegove kupce pojavili, punim sjajem, i on, i marže, i kompanija Delta, dotle je Miša Beko, jednako dobar sa svim vladarima, sa Slobom i Đinđićem, sa Koštunicom i Borisom, sa Tomom i Ivicom, zadržao mit o Baji Patku srpske ekonomije, koji predstavlja sve, samo ne crtani film.

Otuda je jedan veliki svetski biznismen bio u pravu kada je rekao da nikako ne može razumeti Srbe, jer u Beku nemaju Mišu, već ogroman kapital!

Zaista, da Srbi imaju makar promil jezuitskog u sebi, sve devizne rezerve bi predali Miši, jer bi on svo nacionalno blago prošetao kroz lavirinte svetskih finansija, oplodio ih, uzeo sebi procenat. I, razume se, ćutao bi!

Kako god bilo, tajanstveni čovek za koga se zna samo da je rođen u Herceg Novom, i gotovo ništa više, ponovo je pokazao da je pola čovek-pola duh.

 Aleksandar Apostolovski

28.11.2014