/ Прочитано:

1.527

Odlazak Aleksandra Tijanića: Balada o poslednjem srpskom novinaru

Najispravnije bi bilo da je na Tijanićevom poslednjem oproštaju, kome je prisustvovao čitav državni vrh Srbije, sam napisao baladu o samome sebi, kao o poslednjem živom srpskom novinaru. Ostali su odavno mrtvi, iako ih gledam kako dišu punim plućima, okupljeni oko njegovog sanduka. U tom paradoksu sadržana je sva veličina Saše Tijanića: znam da se neće pretvoriti u prvu srpsku Gospu, što je prava šteta, jer bi bio kanonizovan u sveticu, što bi samo dodalo još jednu crtu njegovom, ovog puta novootkriveno religioznom karakteru. Tako su, nikada življeg Sašu kremirati. Ali, hoće li ga ikada ućutkati? Prekaljen u opasnim igrama, sujetan, surov, izranavljen, talentovan kao Bukovski, samo malo više otrovan i frojdovski napujdan na žene, kolumnista koji frenetičnim ritmom spisateljskih rotacija vodi do pakla i natrag, koji hvali vlast kad se svima čini da je napada, i da je napada kada ste sigurni da je brani, a da sve to i debelo naplati, ostao je tajanstven do kraja.

Ima tome više godina da mi je na adresu „Politike” stigao dvanaest godina star „singl malt” viski, Makalan. Na cedulji je pisalo: „Kad si imao m…, imaj i viski”. Cedulja je bila potpisana sa A. T.

Tako mi je, i nehotice, Aleksandar Tijanić izdao zlata vrednu novinarsku spomenicu, sa njegovim potpisom. Bio je zadovoljan kako sam u tadašnjem beogradskom magazinu “Standard”, opisao njegov lik i delo. Priznajem, nisam očekivao viski. Pre bih se kladio da će me, iza nekog ćoška, zaskočiti lično on. I, upitati me za junačko zdravlje. Jer, što se tiče opisivanja njegovog lika, mahom sam se bavio obimom njegove glave i onim što je unutra, sa osnovnom dilemom zašto njegov britak i bezobrazan um toliko uzbuđuje ne samo Srbiju, već i bivšu Jugoslaviju.

Što se tiče dela, posvetio sam se njegovoj sposobnosti opstanka na vrhu, bez obzira na režime i vladare. To je uostalom i pokazao njegov kraj, kada su ga pronašli, mtrvog, ispred lifta. Kažu da je već bio mrtav, dok je padao na zemlju. Tako , naime, umiru novinari.  

Time je dokazao i nešto drugo: da može da ga smeni samo Svevišnji. Šteta je, zato, što sam taj viski popio. Posle odlaska na onaj svet šezdesetčetvorogodišnjeg direktora državne televizije i verovatno, najvećeg novinara stare Jugoslavije, šta mi može značiti pohvala bilo koga od onih koji se predstavljaju kao novinari i imaju iluziju da se bave pisanjem?

Zato ću početi o Tijaniću opisujući njegov prvi dan na onom svetu. On prilazi šanku na koji su naslonjeni stari momci – kolumnista NIN-a Bogdan Tirnanić, ili prastari spoljnopilitički izveštači, poput Predraga Milojevića, koji je tridestih godina prošlog veka, za “Politiku”, pravio intervjue sa Hitlerom i Musolinijem. Bio je tu i Miro Radojčić, jog jedan Titan, koji je u Njujorku igrao šah sa Če Gevarom, praveči poslednji intervju, pre nego što je Če otputovao u beskrajni svet apsolutnog levičarskog heroja…

Čekali su Tijanića gore jako dugo, da bi čuli kako im još sa ulaznih vrata na nebesima prodaje fore sa sopstvene sahrane. Podrazumeva se, valjda, da je Aleksandar Saša Tijanić, ulazna vrata Svetog Petra razvalio nogom.

Niko odozgo nije ni očekivao srceparajući oproštaj Aleksandra Tijanića od ovog bednog i ništavnog sveta. Naročito će biti škakljivo izgovoriti da je Saša umro od srca. Dobri Bože, neće valjda to izgovoriti Nada Macura, inače jako pristojna žena, portparolka Hitne pomoći. Ali, tako je dosadna svakoga jutra, da bi Saša, kladim se, ponovo umro. Naime, opšte mesto jeste da pokojnik Saša Tijanić pomenuti organ sa komorama i pretkomorama zapravo nikada nije ni posedovao. Iako je, tvrdim, najveći srpski novinar bio duša od čoveka. 

Zato bi najispravnije bilo da je na Tijanićevom poslednjem oproštaju, kome je prisustvovao čitav državni vrh Srbije, sam napisao baladu o samome sebi, kao o poslednjem živom srpskom novinaru? Ostali su odavno mrtvi, iako ih gledam kako dišu punim plućima, okupljeni oko njegovog sanduka. U tom paradoksu sadržana je sva veličina Saše Tijanića: znam da se neće pretvoriti u prvu srpsku Gospu, što je prava šteta, jer bi bio kanonizovan u sveticu, što bi samo dodalo još jednu crtu njegovom, ovog puta novootkriveno religioznom karakteru.

Tako su, nikada življeg Sašu kremirati. Ali, hoće li ga ikada ućutkati?

Da Bogdan Tirnanić Tirke nije otišao prerano, na samom početku svoga života, možda bi to bio čovek koji bi mogao da ga dostojno isprati. Ali, u tom slučaju, na groblju bi morao da bude instaliran i video-bim, kako bi titlovali Tirketa. Naime, video-bima jeste bilo, ali nije Tirketa, koji je , dok je disao, govorio tako neobičnim beogradskim slengom, da ga nisu razumeli ni najrođeniji.    

Zapravo se Tijanić porađao kao novinar paralelno sa Tirketom i njih dvojica, koji su promenili jugoslovensko novinarstvo bili su tako različiti, ali su imali i jednu zajedničku crtu. Nisu nosili diktafon. Nisu voleli da se smaraju i pišu vesti, pravi intervjue ili donose eksluzivu. Ipak, bilo je razlike: Tirke je bio hedonistički usmeren dečko iz vremena sentimentalnog Beograda, pa je ukapirao da je mnogo bolje da eksluziva postane on sam. Pored toga, Tirke je imao porodični, plemićki pedigre, kao nećak Aleksandra Tirnanića – za malu decu, to je Tirke iz filma „Montevideo, Bog te video!“. Ili, da pojednostavim, za generaciju koja veruje da je Ekrem Jevrić napisao „Na Drini ćuprija“ i kojoj se lice formira kao displej samsung galaksija 4: stric Tirketa novinara, je onaj mali Tirke, što ga igra Miloš Biković. 

Tijanić je, sa druge strane, u tom novinarskom tandemu bio autsajder, sin žandara iz Podujeva, bez turbo-punjača za uspon u begradskim, hermetički zatvorenim društvenim elitama, koji je, samim činom rođenjem, stekao Bogdan Tirnanić.

Ali, obojica su počeli da pišu tako da su, iz nehata, izazvali revoluciju. U davno doba, kada su harali ugledni komitetski novinari, mrtvački ozbiljni i zagledani u samoupravnu večnost, pojavili su se novi tipovi – jedan sa Dorćola i drugi, sa genima pandura sa Kosova, koji su pisanjem o Šekularcu, špageti vesternima, viskiju, čučavcima i NBA ligi,  postavili osnovicu jugoslovenskog novog žurnalizma. Prevedeno na srpski, to je značilo sledeće: čak i ako priča nije bila tačna, tim bolje za priču. Kada je Tijanić pisao o bicepsima Karla Melouna, žbirovi su sumnjali da je taj Karl neki zapadni agent, brat od ujne Tarminatora, koji švrlja po Srbiji i ruši ustavni poredak. Za NBA se verovalo da je reč o američkom borbenom avionu iz kojeg je iskočio Meloun, pre nego što ga je iz njega gurnuo Džon Stokton.

Obojica su, zapravo, ponudili novinarstvo kao umetnost u kojoj se ni iz čega napravi priča. To je bilo ono zadivljujuće, pogotovo ovde, gde takav dar nije bio usamljen, u kulturi prebogatoj kafanskim umetnicima držanja banke, u kojoj jednaku vrednost imaju Mcluhan i dva deci belog.

Bilo je kasno kada su cenzori provalili da, pišući o Šilji ili Džonu Vejnu, majstori pišu o nama, jer je armija klinaca želela da postanu ili Tirke, ako su bili senzibilni, ili Tijanić, ako su želeli da budu viši za glavu od ostalih, ali ne zbog urođene visine. Neobičnim obrtima u rečenici i uvođenjem slenga, oni su razbucali i ismevali komunistički apologetski stil, koji je obavezno podrazumevao da si ozbiljan samo ako si dosadan kao sekretar partijske organizacije sa Uba.

Tijanić je, ipak, shvatio da ne pripada beogradskom domu lordova, te je liriku i cinizam bifea čuvenog pzorišta Atelje 212 prepustio Tirketu, jer je znao da će, ako se umeša u tu ekipu sa legendarnim piscima i glumcima, poput Mihiza ili Zorana Radmilovića, izgledati kao drvoseča koji je sa sekirom upao na otvaranje izložbe o apstraktnoj umetnosti. Bez potvrde da je rasan, ali sa dokazom da potiče iz siromašne žandarske porodice, pa još i sa Kosova, Tijanić postaje idealan primerak za napredak u partijskoj hijerarhiji. Pušta kosu, postaje hipik, čak je i lep, te u Hali sportova, kao spiker najavljuje izlazak igrača Partizana na teren: od Kićanovića, do Dalipagića. U tom vremenskom jazu, Tijanić je nosio vijetnamku i kao dugokosi novobeogradski aktivista, kaže legenda, čak je bio umešan u prvi dolazak „Bijelog dugmeta» u Beograd. Mogu da zamislim taj ful-kontakt tvorca pastirskog roka Gorana Bregovića, sa patrijarhom revolveraškog novinarstva, koji je inauguriao neodoljivu smesu erudicije, mudroslovlja i krvoločnosti reportera najgorih tračerskih rubrika. Nisam siguran koji je od njih je, Bregović ili Tijanić, smislio jednu antologijsku rečenicu, ali, svejedno je, ona odslikava karakter obojice harlekina koji su bajali svojim rečima. S tim da je Bregovića uvek mrzelo da galami, pa je angažovao Bebeka, Tifu ili Alena. Tijanić je, opet, pevao kao Pavaroti kada hrče. Pomenuta izreka, uzgred, glasi:

– Prepisujem od klasika. Dakle, od samog sebe!  

Do sticanja takvog kultnog statusa, Tijanić je obavio nekoliko sitnica: u beogradskom nedeljniku NIN-u ga u samom početku preziru, ali on tekstovima o sportu, mahom basketu, uspeva da se nametne. Zapravo kadrovici crvenih, čija se doktrina opstanka zasniva na staroj poslovici druga Džugašvilija, da je sve u kadrovima, uočavaju Tijanićev talenat. Shvataju da im je za turbulentna vremena koja nailaze, kao plima, potreban briljantni um koji, osim što proizvodi briljantne rečenice, ume i da nokautura. Ako bih mladog Tijanića upoređivao sa bilo kime, on bi bio mutant Mohameda Alija i Džoa Frejzera. 

To je bio brak bez predbračnog ugovora i trunke ljubavi. Zato bezgranično cenim Tijanića. On se nije prepustio kafanama i žalio nad nesrećnom sudbinom neshvaćenog genija, nije se odao alkoholu i krišom slušao radio-Luksemburg, pretvarajući se u musavkog dididenta koji je protraćio ono što mu je Bog dao, već je na sebe navukao belo odelo i kao Josip Broz, od gotovo dva metra, ušetao u kabinet sekretara šefa patrijske organizacije kuće „Politika“, tada najveće na opštini Stari Grad. Time hipik Tijanić pristaje na ulogu doktora Fausta, ali će kasniji događaji pokazati da će mladi talentovani novinar za konferencijskim stolom, koji upravlja komunističkom ćelijom najveće Titove medijske imperije u zemlji, ne samo raskinuti brak sa nečastivim, već i da će preuzeti njegu imovinu i poslove, a naivnog đavolka poslati na biro rada. 

Otuda njegova karijera postaje tako munjevita, tako iznenadna i tako tajanstvena: on svoju novostečenu moć širi van granica Srbije i zapravo postaje kolumnista koji kreira javno mnjenje bivše Jugoslavije. Tijanić postaje najbolji intelektualni izvozni proizvod Srbije u Hrvatskoj i okolnim republikama, nametnuvši nove standarde žurnalizma. Postao je novinarski superstar već u 39. godini. Pretvorio je novinarstvo u kurvanje, ali, je to kurvanje bilo na tako visokom nivou, da se pretvorilo u svoju suprotnost, te je odbrana vlasti zapravo ličila na britku kritiku, dok se kritizerstvo zapravo pretvaralo, u Tijanićevoj obradi, u savršenu odbranu postojećeg poretka. Tako se samo on usuđivao da ismeva najviše državne funkcionere koji u prvim redovima, prekrštenih nogu, pokazuju bele čarape, ali dok nije stigao do faze da seljačku modu članova Politbiroa identifikuje kao jedan od razloga za raspad Jugoslavije, Tijanić je ipak paralelno radio na dva fronta: kalio se i dalje pišući o Džemsu Bondu, Draženu Petroviću, ili NBA ligi, miksujući subverzivne aktivnosti iz oblasti kulture sa kopanjem čireva iz mračnih, zakulinsih i komplikovanih cekaovsko-međurepubličkih odnosa.

Tako je Tijanićevo ime izraslo kao opšte mesto tadašnje političke fenomenologije. Izvan svake sumnje, upravo Tijanić postaje prvi i ujedno najveštiji političar, koji je kao baba Vanga, predvideo temeljne probleme prelazne faze Jugoslavije sa uzavrelom javnošću i još gorim političarima. Njegova pisaća mašina, pretvorila se u instituciju od šireg kultrunog značenja. I tako bi, do dana skorašnjeg.

Oduvek sam, naime, smatrao da je notorna glupost tvrditi kako se Saša Tijanić udvara svakoj novoj vlasti. Stvari su bile drugačije: svaka nova vlast se, ne samo udvarala Tijaniću, već ga se i plašila, te je on, pominjući u poslednjim polemikama u više navrata Sulejmana Veličanstvenog, zapravo nesvesno poručivao ko je istinski ključar srpskog političkog harema. Samo za naivne, Saša je bio Radašin, junak serije „Selo gori, a baba se češlja“.

Zapravo, niko pre njega, nije uspeo ono što je on: bio je sa Mirom i Slobom, pa protiv njih. Bio je sa Zoranom Đinđićem, pa protiv njega. Bio je sa Vojislavom Koštunicom i, nikada protiv njega. Bio je sa Tadićem, pa protiv njega. Nije li Toma Nikolić, predsednik Srbije sadašnji, javno obećavao da će ga skloniti prve noći kada dođe na vlast, našta je Tijanić predsedniku Tomici, sa neverovatnom lakoćom postojanja i opstajanja, preporučio da, kada ode na spavanje, sa sobom ponese i plišanog medvedića.

I Tijanić i svi oni su znali da će on trajati samo koliko on želi. Niko od vladara, naime, nije bio lud da na sebe navuče krvoločni medijski i marketinški inokosni štab, za glavu viši od bandere za osvetljenje, koji se gegao kao na marinac ošišani gorila, s nalepljenim XXXL paunovim perjem. Novinar, direktor ili savetnik, za svakog po potrebi, uvek je bio svestan svoje moći i inteligencije koju je za čas mogao da uključi na dugme gde piše njegovo prvo antihirurško pravilo – prvo amputiraš organ, pa onda šalješ čoveka kod dijagnostičara.

Ali, pre nego što je postao gotovo neformalni šef predizbornih štabova svih političkih lidera koje je porodila Srbija, mahom carskim rezom, i dok su svi znali da istovremeno radi za sve, čime je konačno mogao da podigne šator kao medijski sultan Srbije, Tijanić je ipak morao da napiše nekoliko šlepera tekstova i stvori najveće televizije u regionu. Da je ovo društvo drugačije i da vrednuje pisanje, pa da su on, i još nekoliko krupnih novinarskih primeraka, mesečno primali po 10.000 evra, živeći u staklenom zvonu, dupleksu od dvestotinak kvadrata u centru Beograda, pa da ne moraju da gube dragocene životne sekunde sa polit-mentorima, mahom nekoliko svetlosnih godina glupljih nego što je Tijanić, tada bi medijska, a bogami, i politička istorija Jugoslavije, izgledala drugačije. 

Prekaljen u opasnim igrama, sujetan, surov, izranavljen, talentovan kao Bukovski, samo malo više otrovan i frojdovski napujdan na žene,

kolumnista koji frenetičnim ritmom spisateljskih rotacija vodi do pakla i natrag, koji hvali vlast kad se svima čini da je napada, i da je napada kada ste sigurni da je brani, a da sve to i debelo naplati, ostao je tajanstven do kraja.

Zato su Tijanić i svi na vlasti znali su dobro da će on trajati samo koliko sam bude želeo. Hm. Mislim da će to biti zauvek.

 Aleksandar Apostolovski 6.11.2013