/ Прочитано:

3.369

Poslednja jugoslovenska tajna: Zašto je Jovanka Broz osuđena na 33 godine samoće

Telegrami podrške, buketi cveća i šarene bombonjere sa kič-fotografijama, stižu svakodnevno u beogradsku bolnicu, gde pod specijalnom stražom i nadzorom, najmisterioznija žena druge polovine 20. veka, bije možda svoju poslednju ofanzivu. Kao u finalu velike ljubavne, istorijske i špijunske drame, Jovanka je stigla u bolnicu gotovo na samrti, u svojoj 88. godini, potpuno zapuštenog zdravlja. Toliko je bio star i njen muž, maršal Tito, kada je preminuo i Kliničkom centru u Ljubljani, 1980. godine. Ona je žena koja je više od tri decenije živela kao kraljica, a potom, isto toliko, kao najtajanstvenija politička zatvorenica Evrope. Šta to svet ne sme da zna, što zna Jovanka? Da li će njena konačna ispovest pokazati zašto nam se čini da, kada se pogledamo u ogledalo, imamo utisak da su nam uši nešto veće. I da te uši liče na magareće. Da li tu genetsku promenu, da smo od ljudi pretvoreni u magarce, ne smeju da saznaju Jugosloveni? Da li je to poslednja Jovankina tajna koju će objaviti, ili će je odneti sa sobom, u grob, i podeliti je sa čovekom koga je iskreno volela?

Nekada prelepa mlada partizanka, Sofija Loren jugolovenske revolucije, koja je opčinila Josipa Broza Tita na prvi pogled, bile je jedina žena koju je svemoćni Veliki Manitu Druge Jugoslavije istinski voleo. I, da se razumemo, mnogo lepotica je završilo u Titovom krilu, ali i sada, toliko decenija kasnije, ona je jedna jedina i istinska naslednica Brozovog političkog testamenta, iako je samo nemoćna, bolešću razorena starica, koja i u svojim poznim godinama, ponovo okuplja na mobilizaciju sve narode i narodnosti – od Vardara, pa do Triglava. 

Udovica Josipa Broza Tita je zato daleko više od udovice doživotnog crvenog suverena SFRJ. Ona je udovica jedne zemlje koje formalno više ne postoji, ali koja nam se sve više javlja u sećanjima. Jer, da je drugačije, Jovankina drama u poslednjem činu njene neverovatne sudbine, bila bi tek kratka, neprimetna vest negde na dnu strana beogradske štampe. Ali, koliko se god trudili da zaboravimo i Jugoslaviju, i Tita, i nesvrstane, i „fiću“, i samoupravljanje, i Jovankinu punđu, i sav taj čudni i tako daleki svet koji sadašnje nesposobne političke elite pokušavaju da negiraju, ismeju i omalovaže, Jovankina velika bitka u Kliničkom centru Srbije, odjeknula je kao bomba u regionalnim i svetskim medijima.

Telegrami podrške, buketi cveća i šarene bombonjere sa kič-fotografijama, stižu svakodnevno u beogradsku bolnicu, gde pod specijalnom stražom i nadzorom, najmisterioznija žena druge polovine 20. veka, bije možda svoju poslednju ofanzivu. Kao u finalu velike ljubavne, istorijske i špijunske drame, Jovanka je stigla u bolnicu gotovo na samrti, u svojoj 88. godini, potpuno zapuštenog zdavlja. Toliko je bio star i njen muž, kada je preminuo i Kliničkom centru u Ljubljani, 1980. godine.

Kao da je vremeplov vraćen 33 godine unazad: konzilijum vrhunskih lekara lekara u Beogradu obaveštava naciju o zdravstvenom stanju Jovanke Broz, a dopisnici iz regiona i celog sveta, zakupljuju apartmane u beogradskim hotelima, odakle šalju prognoze o mogućem ishodu bolesti nekadašnje prve dame, kopaju po detaljima njenog nadrealnog života, koji, kako vreme teče, ponovo poprima obrise političke misterije najvišeg ranga. 

Posle tri decenije, koliko je provela u kućnom pritvoru, pod nadzorom najpre jugoslovenske, a potom srpske tajne službe, najmoćnija žena Jugoslavije, posle smrti njenog supuga, pretvorila se u zatočenicu zapuštene vile na beogradskom Dedinju, gde je pod naoružanom pratnjom misterioznih obaveštajaca, tadašnji komunistički, vojni i obaveštajni vrh, bez ikakvog suđenja i presude, sproveo i stavio pod ključ. Te noći, nekoliko meseci posle Titove smrti, odveli su je u spavaćici. Tada je mislila da je sprovode na streljanje, dok je njenoj sestri zaprećeno da će je ubiti, ako progovori išta o tome. Savremena Evropa ne poznaje takav slučaj kršenja ljuskih prava: oduzeta joj je sva imovina, oduzeta su joj sva lična dokumenta, oduzeti su su joj i svi prijatelji. Samo joj nisu oduzete uspomene. Ona je poslednji arhivar i zadužbinar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zemlje koja je do kraja sedamdesetih godina ekonomski bila jednaka Italiji, a daleko bogatija, kako po bruto društvenom prozvodu, tako i po životnom standardu, od mnogih današnjih članica Evropske unije.

Pitao sam se zato, sećajući se da sam se Titovoj smrti prilično radovao, jer smo gubili mnogo časove u osnovnoj školi – za razliku od starijih, koji su organizovano puštali suzu – odakle se crpi toliki medijski i politički značaj iz sudbine jedne zaboravljene starice, držane iza sedam brava i iza sedam beogradskih gora? Jovanka puni naslovne strane svetskih medija, politički establišment Srbije razmatra načine kako da se ona konačno trajno zbrine i povrati status prve dame jedne nepostojeće zemlje, u bolnici su je posetili svi vodeći političari Srbije, novinari se utrkuju kako bi pronašli najpikatnije detalje iz njenog životnog i političkog testamenta. Ali, ponavljam pitanje – zašto sa toliko emocija, poslednja bitka Jovanke Broz pogađa običan svet u svim bivšim republikama i pokrajinama? I, dedukcijom, lako dolazim do rešenja: Podseća li vas, drage i dragi moji, vaša sudbina, na Jovankinu?

Hajde da vidimo, zašto sam u pravu. Osećate li da ste živeli nekada kao kralj ili kraljica, poput nje, a potom ste sve izgubili i za jednu noć pretvoreni u roba, u nepostojećem sudskom procesu, zarobljeni od nevidljivih obaveštajaca? Sećate se, naravno, da ste „jatovim“ zlatnim „boinzima“ putovali na more kao običan radnik, ali najmanje na dve nedelje, ne osećajući da će to naročito uzdrmati vaše finansije? Sećate li se kako ste zidali svoje male vikendice-dvorce, da imate gde da leškarite vikendom, posmatrajući kako vaša dečica trčkaraju vašim rančem, dok ste vi, sigurni u svetlu budućnost, znali kako ćete ih jednog dana zaposliti, kako će i oni nastaviti takav bezbrižan život, jer su vaspitavani da budu baš to – samo obični ljudi.

Potom su nas nove mesije ubedile kako je to sve bila laž i sve nas redom, kao u Markesovom klasiku „Sto godina samoće“, prepustili razarajućem samouništenju. I, kao jugoslovensko pleme, bez mozga, porekla i budućnosti, ma kako nam se prezime završavalo i ma kom se Bogu molili, mi nismo imali drugi izbor, nego da posmatramo kako se, što bi rekli beogradski mangupi, masovno „samoubijamo“.

Slično se dogodilo sa Jovankom. Početkom sedamesetih godina, kada se uveliko odvija zaplet razbijanja Jugoslavije, delovi rascepkanog jugoslovenskog rukovodstva, ti mali, komunistički knezovi koji će se, nakon krvavog građanskog rata, proglasiti za šefove novonastalih država, pokreću mehanizam katastrofe. Jovanka je tada imala status nedodirljive, kapriciozne Titove supruge, žene koja od najvećih lidera 20. veka, lično nije upoznala samo Mao Cedunga. Ko danas još diše, a može da svetu ispriča svoja sećanja iz razgivora sa Čerčilom, Kenedijem, Hruščovim, Niksonom, Kraljicom Elizabetom, rimskim papama, Naserom, Sadatom, Jaserom Arafatom, Fidelom Kastrom, Indirom Gandi, Gadafijem…? Ko danas može da svedoči o druženjima sa Ričadrom Bartonom i Elizabet Tejlor, o ispijanju espresa na Brionima sa Sofijom Loren, o šetnjama po brionskoj plaži sa Orsonom Velsom?

Kao živa enciklopedija unutrašnje i spoljnje politike Jugoslavije, u ušančenim republikama koje su se spremale za secesiju, ona je sredinom sedamdesetih godina, prepoznata kao jedan od najsnažnijih integrativnih faktora zemlje. Ona, violentna Srpkinja, ličanka, potpukovnica JNA, udata za maršala svetskog ili belosvetskog renomea, Hrvata, kojeg su već razdirali bolest i drug Alchajmer, što je već počeo da zalazi u njihove dvore.

O planskom razbijanju njihovog braka, svedočio mi je lično fotograf svetskog renomea Ivo Eterović, koji je krajem šezdesetih i sedamdesetih godina snimao fotografije Tita i Jovanke za svetski eksluzivan foto-album o njihovom zajedničkom životu. Spličanin Eterović je nedavno preminuo u Beogradu, tu je i sahranjen, kao jedan od poslednjih primeraka izumrle loze „Jugoslovenčina“, ali je do svoje smrti ostao veran Jovanki Broz. U nekoliko ispovesti, posvedočio mi je kako je ključni zadatak razbijača Jugoslavije bio taj, da se Jovanka Broz na sve moguće načine udalji od Tita. Ili Tito od Jovanke, svejedno. Eterovićevo svedočenje ima veliki značaj, jer to je bio čovek od nesumnjivog integriteta: kada je istekao njegov ugovor sa Titom, do svoje smrti, bio je lični fotograf – rimskog pape! Onako kako je svojim teleobjektivom nišanio u Tita i Jovanku, na isti način je locirao i svetog oca u ostavci, Benedikta Šesnaestog, ostavljajući savršene fotografije poglavara Vatikana u fasciklama beogradske nadbiskupije.

Eterević mi je govorio kako je u Ljubljani, brojeći svoje poslednje časove, Tito buncajući izgovarao Jovankino ime, iako su nekoliko godina živeli razdvojeni. I ona danas tako pominje Tita, da bi se u jeftinim ljubavnim romanima, njihova romansa mogla nazvati – ljubavlju za sva vremena. Nekoliko nedelja pre nego što je smeštena u bolnicu, Jovanka je u velikoj ispovesti beogradskim medijima, opisala kako je Tito, pošto mu je uperen pištolj u čelo, odvojen od nje, tri godine pre njegove smrti.

– Tito je bio primoran da se razdvoji od mene. I on je dobro znao kakvim je zlikovcima okružen i da je to jedini način da mi spase život, jer oni su bili spremni za sve – ispričala je Jovanka neverovatne detalje iz poslednjih godina Titove apsolutističke vladavine.

Deleći postelju sa Titom, ona je delila i najsuptilnije državne tajne. U spavaćoj sobi, ona je shvatala da se priprema raspad zemlje i znala je ko su glavni inženjeri radova na demontaži „balkanske zlatne zemlje“, koja je predstavljala poslednji bedem za narastajuće nacionalizme. Prema njenoj ispovesti, ključni ljudi su bili svemoćni šef UDBE, jugoslovenske tajne službe, slovenački komunistički funkcioner Stane Dolanc i načelnik generalštaba JNA, general Nikola Ljubičić, ključni srpski kadar u najvišim svodovima jugoslovenske moći. Dva najjača čoveka posle Tita, koji su upravljali mehanizmima tajne i javne sile SFRJ, smatrali su da je najveći unutrašnji neprijatelj zemlje, zapravo – Titova supruga! O tome svedoči 50 sednica Predsedništva SFRJ, Predesdništva CK SKJ i sednica famoznog Saveta za zaštitu ustavnog poretka, na kojima je isključivo razmatran „slučaj drugarice Jovanke“. Kasnije je jedna njena rođaka na Buvljoj pijaci u Beogradu, pronašla te stenografske beleške, koje su se pokazale verodstojnim! Za Staneta Dolanca, Jovanka i danas tvrdi da je nemački špijun i da je, u mladim godnama, bio član ozloglašenog Hitlerjugenda. Ljubičić je bio klasični karijerista, ali je cela dvorska ekipa komunističkih lordova, shvatala da će, posle njegove smrti, kao moguća naslednica, figurirati čelična lejdi iz maršalovog bračnog kreveta. Jer, ako je tolike decenije Jovanka umela da drži pored sebe na uzici nestašnog Tita, koji je pre nje jurcao za mladim partizankama više nego Vermaht i domaći izdajnici zajedno, dvorjani su lako došli do zaključka da bi prva dama mogla u eventualnoj političkoj kombinatorici nasledtiti Tita. Naročito zbog njenih ličnih poznanstava sa liderima širom sveta.

Zato joj smeštaju igre: proglašavaju je, najpre, srpskom nacionalistkinjom, koja je, navodno, sa srpskim generalima (čuj, srpskim, pored Ljubičića, živog i zdravog), spremala vojni puč i preuzimanje kontrole srpskih kadrova u Jugoslaviji. Potom je puštena priča da je ona zapravo sovjetska špijunka, ubačena u Titov krevet kako bi odatle šaptala nežne priče Moskvi.

Da, to bi sve zaista možda i bilo moguće, da se igrač poput Tita, vezivao na leđa. Ali, svi istorijski fakti, sada potvrđuju da je on bezgranično voleo i da je Jovanka Broz zapravo bila žena koja je naslućivala i protivila se raspadu Jugoslavije. I, da u tome nije uspela. Zato je jedne kišne noći, u spavaćici prebačena u staru, trošnu vilu na Dedinju bez grejanja, pa se zagrevala tako što je sipala vrelu vodu u plastične boce od kisele vode, i potom ih ređala u krevet, kako je ujutru ne bi pronašli zaleđenu. Zato su joj oduzeli sva lična dokumenta, kako ne bi napustila zemlju. Ona je, ne zaboravimo to, prvoborac i nosilac Partizanske spomenice, potpukovnik u penziji, ali joj je zabranjeno da prima i tu penziju. Ona nije nasledila čak ni Titovu penziju, kao zakonita supruga šefa države. 

Ona je žena koja je više od tri decenije živela kao kraljica, a potom, isto toliko, kao najtajanstvenija politička zatvorenica Evrope. To bi Jovankinu dramu čnilo antičkom, da nije srpska.

Šta to svet ne sme da zna, što zna Jovanka? Da li će njena konačna ispovest pokazati zašto nam se čini da, kada se pogledamo u ogledalo, imamo utisak da su nam uši nešto veće. I da te uši liče na magareće. Da li tu genetsku promenu, da smo od ljudi pretvoreni u magarce, ne smeju da saznaju Jugosloveni? Da li je to poslednja Jovankina tajna koju će objaviti, ili će je odneti sa sobom, u grob, i podeliti je sa čovekom koga je iskreno volela?

Aleksandar Apostolovski

03.09.2013